 čuj, ne znam koji vrag, al daj odjebi iz moje glave. zapravo, znam koji vrag. samo daj, daj odjebi. |
15.10.2008., srijeda
10.11.2007., subota
 -shvacas li politicareve izjave i obecanja istinitima, ako znas da svaki covjek mora biti dovoljno savjestan da ne laze cijeloj naciji, da bi zivio? -mislis? -ne. -ni ja. np.loscampesinos.frontwards |
09.10.2007., utorak
 nisam se bojala. malo se pribojah "sta ako." al to je brzo proslo. sasvim savrseno cudnovat svijet. onako cas ti je ovo, cas ti je ono. bojis kamenje sarenim bojama sa debelim kistovima, i predivno ti izgleda sve sta si napravio. a napravio si glavu, naj sta mozes. odes popit kavu, zapalit cigaretu, pa se pak odlucis vratit na mjesto kreativne ekspresije dolje u masliniku. odvratno nesto. autrejdzs. "ca ce caca rec, j'bemu misa, sve lipo ka' slika j'bate tu. i moja nakaza." oke decki, promjena plana, sad igramo igru "sakrij svoju umjetninu." mojo je ispod smok'e, odma' porid puta. de dobro je. |
26.09.2007., srijeda
|
danas, vidim njegove lijepe okice na slici u novinama, slucajnosti li, iste kao tvoje.. iste kao tvoje. vidim njegove klempave usi, slucajnosti li, iste kao tvoje.. iste kao tvoje. i nosic, i usta, i sve, isto kao tvoje. i trnci, i cudjenje, i zaprepastenje, pomisao sta ce vidjeti tvoji, hoce li vidjeti, nadam se da nece. uzrok pojavljivanja u tuznim vijestima? isti kao tvoj. identican. procitala sam puno lazi o tebi u novinama tih dana, i dandanas ih ima u arhivama. puno lazi, sranja, neistina, gluposti. nekad smo se ljutili na to, sada vise ne. nekad gledam one koji su jos tu, sa smjeskom. nitko ne spominje. niti ne treba, razumijemo se. posjetit cu te sutra da ti dam naputak. uzmi ga pod svoje i pokazi mu svo velicanstvo onoga sta je izgubio i dobio. upoznaj ga sa novom situacijom. upoznaj njega, jer on je, isti kao ti. volim te. |
19.08.2007., nedjelja
|
nova saznanja. obično me zatvori u lagunu, i ne plivam dalje. ni van. ni ne ronim. imam samo peraje, kratko pamćenje od pokoje sekunde, i sol u ustima, koja je gorka ovdje. jedno veliko putovanje, toliko puno malih kockica različitih boja, previše znatiželje, previše taštine. puno je onoga iz mene šta me tišti, malo je one samoće kojoj se veselim. više je one radi koje se ljutim. a prije si mi bila draga. ostavila sam svoj duh negdje iza sebe, u razmjeru godina, ne mjeseci, niti dana. unutarnji mir me napustio, ili sam ja njega, ne razlučujem. nemir je dobio bitku, pretpostavljam i rat. smijem svašta, a ništa neću. pozdravila me bezvoljna. ma, ja nju nisam. zanima me kako je to biti slobodan samim sobom. zanima me kako je to biti sam, zaboravila sam. i biti sretan. biti popunjen. umno zdrav, emocionalno smiren. ne želim letjeti, neću roniti. ne želim ni hodati, ni skakutati. lebdjeti. svaki čiketani komadić moje kože podsjeća me na osobu koja mi je ostavila ožiljak. ima ih nekoliko njegovih, na više mjesta izabranih slučajnim odabirom nespretnosti u gužvi ljudi. i prvi put, sigurna sam u svoj osjećaj. mrzim svoju kožu. |
05.07.2007., četvrtak
|
please mind the gap. ode ona koja me najbolje razumjela. ona s kojom provedes osam sati dnevno u klupi, pa ti kasnije ni to nije dovoljno, pa provedes jos dva sata zavaljan u neku fotelju obliznjeg kafica, pa ti ni to jos nije dovoljno, onda je telefon najbolji izum u povijesti. jednostavno ode. prije sam mislila da cemo se ponovo vidjati, onako, prijateljski, al ne "odrzavanjem veze" vec bas onako, zapravo. zvala je kad joj je nesto trebalo. zvala je i neki dan jer joj je nesto trebalo, sitnica. sad, kad bude joj nesto trebalo, reci cu joj kako je to divno, tolko da si zabije u guzicu. "sad me cujes, sad me ne cujes". tup. tu-tu, tu-tu. ponekad nekog nema, a ti si tu. ponekad nekog nakratko ima, ti si i dalje tu, pravis se da razumijes jer ti toliko znaci vase poznanstvo. no ponekad nekog ima, a tebe vise nema jer su te tuzne misli odgurale u medjuprostor gdje je voda zakipila, i prekipila. mozda je lakse izbacit sve one lose stvari iz sebe u svoj jastuk, a mozda je glupost jaca od bilo koje druge nenadjebive osobine. caca me vozi na dogovor, ispred arhitekstonskog, on ide negdje na neku promociju. skrecemo u ulicicu iz klaiceve, i naletimo na babu koja se neuspjesno, sa svih strana, pokusava parkirat. pricekamo je malo, a zatim ona odustane, i ca se uparkira dvostruko vecim autom na njeno zeljeno mjesto. izlazimo van, provjeravamo je se placa parking, odlazimo u papirnicu u zgradi do kupit papir za printer. izlazimo sa papirom, eno iste babe, pokusava se ugurat na drugo mjesto, malo prije onog prvog, i ne ide joj. taman je ponovo na cesti izravnala auto i krenula opet, ne da se baba, doletava neki auto iz zabranjenog smjera, parkira se babi ispred nosa na to mjesto vratolomijom koju se vidja valjda tek u nekim akcionim fimovima, skripe kocnice, gasi auto, momak se ispaljuje van, a baba psuje. oboje gledamo to u cudu i ne vjerujemo sta vidimo. baba odlazi, a momak trci oko auta, otvara suvozaceva vrata, i vadi sa stolice sasvim krvavu, uplakanu djevojcicu. s njom u rukama, na brzinu zakljucava auto, i potrci prema djecjoj bolnici. mi stojimo na raskrizju, cekamo zeleno svjeto da ga predjemo, a momak se zabija u nekog covjeka sa psom. lud od brige, nespretno se ispricava i covjek mu kima glavom u znak odobravanja isprike. u trenu kad je momak sa djetetom nastavio svoj trk, prolazi zgodna zhenska srednjih godina, pozdravlja se sa covjekom sa psom, i on joj sa smjeskom, sasvim bezbrizno, koketno dobaci da kad ce skupa u setnju. nama se upali zeleno svjetlo i mi krenemo. ca me pogleda i veli "jesi vidjela sve ovo sad?" kao da nisam stajala upravo pored njega. velim da jesam, a on se vazno okrece prema meni, tapka me po ramenu, i ko maloj klinki govori "eto, to ti je zivot, situacije". kad smo presli cestu razisli smo se, krenuo je svako svojim putem, u nezajednicke, odvojene situacije. mozda nisu povezane ove dvije price, al moje su situacije, grade moj zivot. i moje su drukcije od bilocijih drugih. da, poljubim zemlju svaki dan na drugom mjestu i ne, ne smatram se cudnom radi toga. nije bitno ak si los, samo morash bit sretan. pokazat nesto izvan svog oblicja koji se gleda ocima, a ne razumom, cisti je neprevladani ocaj. ko da jos nisi naucio lekciju, tvoj smjesak mora bit od kamena, odmah si zanimljiviji. panic attack i need more fucking fun. |
14.05.2007., ponedjeljak
|
žderem se, i fina sam si. uporno prelazim nivo koji ne mogu prijeći samo ljudskim moćima. danas je dan koji čekam već mjesecima, i najgore je to, što će proći-i nikom ništa. večeras bih onu moć zaustavljanja vremena. u biti nije to bitno, vrijeme je lako zaustavit, al kontinuiranu radnju nije. mislila sam da će me bolit noge od hodanja po gorskom kotaru, al sam ih presjekla sa ledenim dodirima. prijateljici narodnom radiu ću kupit megafon za rođendan sutra, ako nije skup. ne volim mjesta koja blijede u hipu. ne volim sekunde koje se bahate. ne volim mutnu uspomenu. ali moram voljeti kristale. večeras će biti leptirića, suzica, smijeha, znoja i lomova. i trokutića i kružića i kapljica, naravno. |
05.03.2007., ponedjeljak
vrištat ću, i skakat ću, i histerizirat ću, i penjat ću se na drveće.kad je tako dobro krenulo. volim, a opet iskašljavam, gušeći se, svoje voljenje. trčim prema središtima, i zabijam se u zidove. guram kolica kroz supermarket htjenja, željenja, emocija i realnosti.. al izbjegavam taj dio. htjela bih popiti kavu na vrhu medvednice, na suncu. a ona veli ne! idemo u zoo. ja kažem draga, dobro je krenulo, imamo svo ovo vrijeme svijeta. razočaranja pospremam pod suknju. druga je takva. razočara te, onda kad se dogodi neko sranje. a nama se desilo. veliko. na zavoju kod mog faksa. i sve šta sam čula je olakšavajući smijeh i s druge strane, ono ja hoću ići doma, hladno mi je, gladna sam, koji debil, kako može. dok druga veli ne! ja sam kriva! ja znam voziti, on ne zna! a za dvije minute hrče na svojim vlastitim koljenima, ogrnuta mojom jaknom, sa šalom omotanim oko tankih neobučenih nožica u balerinkama, i opasno se prevaljuje s jedne strane na drugu, želeći zariti uspavani slatki nosek u blato, preko četiri stepenice. kako može? eto tako! desilo se. i bilo je smiješno. kraljevski. račun nije bio smiješan. al kotač jest, urnebesan. i onih deset metara kojih se koprcao po rinzolu, dok je prednji branik sjedio na podu. komika. i znam da ću opet, leći u sigurni zagrljaj svega lijepoga što mora doći vrijeme za to. a stiže. i on je tu, pored mene. jako pored mene. tako je dobro krenulo. es ce, inđija, sofija, verona! čuvajte me se! :D |
27.02.2007., utorak
ti sanjaš da prebijaš njega. ja sanjam da udaram tebe. imaš oko, sad ga nemaš, ja te vidim, a i ti mene, s jednim. on ne postoji, ti postojiš. premlati sebe. np.of.montreal. |
19.02.2007., ponedjeljak
nekada su se međusobno skidali riječima i nisu imale granice. možda je samo to nekada bilo dovoljno da prožive još samo malo nakon njihove velike rupe. imali smo i mi to, samo šta su nama vezali ruke i pustili nas da trčimo.gonjeni silinom zarobljenih misli po kalupima viđenim posvuda u svijetu, a repliciranje na nuli. konačno ne možemo napravit novi ja, koji će hridno štitit od svakog udarca kotačima. htjeli smo to, dobili smo suhu kišu slonova. treslo se tlo, atmosfera se cijepala. dive se potpuno novom spektru boja, dok njihova pluća polako gube smisao postojanja. dok oni polako gube smisao postojanja. sigurno ne računa kao takvo. stavlja ga sastrane i zadaje šamare zidovima polako skrečući s uma. bez svijetle točke. bez onog smješka na kraju tunela kojem će se pridružiti kada dođe vrijeme za to. ludi u unutrašnjosti svojih sto zidova i užasava se toga, da će jednom, kad izađe sposobna za najgoru realnost koja se rušila dok je ona plutala u bespućima svojih maštarija, bit ista kao oni. cijelo vrijeme govorimo kako moraš bit svjestan onoga što imaš jer će ti bit žao kad to isto izgubiš, al ne osvrćemo se na primjer vlastitih nesreća, iz kojih bi trebali najbolje naučit. nije vidjela da joj se iza leđa ruši sve ono šta je izgradila, dok se previše brinula oko nečeg novog šta ionako nije htjelo toliko posvećene pažnje. kažu, pazi da se ne otkotrljaš s jezera u pravu bujicu nezadovoljnih, pobunjenih osjećaja, koji će te koštati malo više energije i davanja sebe, mislim. iz nekakvog sekundarnog kuta one iskrivljene stvarnosti, podudarnost onoga šta je loše i onoga što je dobro gotovo je savršena. samo se treba naučit razlikovat situacije, da se uljuljamo u iskorištavanje vremena onako kako nama paše. proračunato? nauči se savladavat s tim alatom. |
